 Ravnateljica Staroslavenskog instituta u Zagrebu Marica ?un?i? odrala je nedavno iznimno zanimljivo predavanje na temu »Glagoljski natpisi iz upe dubrova?ke i Konavala« nakon što je u Kneevu dvoru 14. rujna 2009. otvorena odli?na izloba o nalazima iz upe dubrova?ke. Moram priznati da me najviše zaintrigirao spomen (Sv.) Sofije i Sv. Silvestra na glagoljskom natpisu iz upe dubrova?ke u vezi s crkvom Sv. ?ur?a u Bui?ima-Petra?i. Sv. ?ura? je zapravo Juraj koji je krš?anski pobjedonosno ubio zmaja (simbol poganstva). Ina?e, Juraj (umro 303. godine) vjerojatno bijaše centurion u rimskoj vojsci koji je mu?en u Lidi blizu modernog Tel Aviva. U kontrastu s brdom Sinaj kao mjestom Goru?ega Grma, Lida je bila sveto mjesto povezano sa Sv. Jurjem, mjestom njegove grobnice. Slavi se 23. travnja, a u koptskoj crkvi 18. travnja. Tek u 12. stolje?u uvodi se motiv Jurjeve borbe sa zmajem. Juraj je (p)ostao zaštitnik zemlje, usjeva, zelenila i stoke, pa je u toj funkciji (posebno kod Slavena) zamijenio starije, predkrš?anske poljodjelske i sto?arske kultove. Sv. Juraj je u nekim slu?ajevima stopljen s predodbom u narodu poznatog 'Zelenog Jurja', pa kao oznaku nosi u ruci proljetno zelenilo (freske kod Vrbnika na otoku Krku, 12.-13. stolje?e; Turjak u Sloveniji, 15. stolje?e). Legenda je spojila motive (starijeg) mu?eništva s (mla?om) borbom sa zmajem. Sv. Juraj bijaše i eremit na Olimpu (mu?en oko 730.), a 'festa' mu je 12. velja?e. Spominje se Juraj i kao gruzijski opat Ivirona na brdu Atosu koji je gr?ke religijske tekstove preveo na gruzijski (1014.-1066.), a slavi se 30. lipnja. Tako?er Juraj (umro 825.) bijaše redovnik koji je postao biskup Amastrisa i obranio grad od Saracena.
Ime Sv. ?ur?a ?esto je povezano sa ivom vodom. Sv. ?ura? jedini se titularno javlja u Humu (1306.), iako su patareni u potpunosti odbacivali štovanje svetaca. Diljem Balkana stara je dualisti?ka vjera »drevna religiozna struja ispod naslage krš?anstva našla dodir s maloazijskim manihejcima koji su tako?er izravno potekli iz Zaratustrina izvora«, smatra Milan Šufflay. Još je i danas nazo?no svetkovanje Sv. Vida (Vidov dan) i Sv. Jurja (Jurjev danak), ina?e gr?kog pobjednika zmaja, zloduha, vraga ili Zaratustrina 'deve'. Milan Šufflay kae: »Iz neobi?nog štovanja Sv. Vida i Sv. Jurja, iz imena Crne Gore, Pe?i i Djevi?inih stijena, iz spomena Paganije kod Porfirogeneta te iz cjelovite skupine bogumila u Bosni i Hercegovini jasno proizlazi da je glavna jezgra stare dualisti?ke vjere u srednjem vijeku bila izme?u rijeka Neretve i Drine, u Staroj Duklji ili Crvenoj Hrvatskoj, kako je naziva pop Dukljanin. Preslojena sa svih strana latinskim i gr?ko-slavenskim krš?anstvom, ova Zoroastrova vjera u bogove dobra i zla još se u 15. vijeku osje?a u Herceg-Bosni«. Johan Huizinga kae da se za ?etrnaestoricu svetaca, bojom povlasticom zazivanja spasiteljima (pomo?nicima) iz svake neposredne opasnosti, izme?u ostalog kae: »...Mudar je, dakle, tko slui toj petorici: Jurju, Dionizu [franc. Denis], Kristoforu, Egidiju i Blau«. Tako se na prikazima Sv. Jurja moe vidjeti sa zmajem, Blaa u spilji s divljim zvijerima, Dionizija »s njegovom glavom pod pazuhom«, Pantaleona »kao lije?nika s lavom«, Margaretu sa zmajem... Na Pelješcu postoji Monte vipera (Zmijsko brdo), a okolni narod zove ga Sv. Ilija, te se i na Kozjaku iznad Kaštela spominje Vipera (Zmijski vrh), što je u vezi sa slijednim imenom Sv. Jurja i pobjedom krš?anstva nad poganstvom. Pobjednik pre?esto svoju pobjedu temelji na pobije?enom.
Sv. Sofija se (starokrš?anski) štovala 30. rujna. Po nekima, Sofija nije na odre?eni na?in svetica, jer je to gr?ka rije? za 'mudrost', tako da je nekad (staro)krš?anska crkva Aghia [Hagia] Sophia u Istanbulu (danas damija) zapravo crkva Sv. Mudrosti. Stoga Sv. Sofija u latinskoj ina?ici vodi do ustrajnog nerazumijevanja. Ipak, objašnjenje Vjere, Nade i Ljubavi [Milosti, Dobroho?a] vodi do alegoriziraju?ih mu?eni?kih istoimenih k?eri Mudrosti koja je umrla tragaju?i za njima (1. kolovoza). Velika crkva Sv. Sofije u Nikoziji na Cipru (1200.-1228.) spominje se u kontekstu umjetnosti kriarskih ratova - kriara u Svetoj Zemlji (1099.-1291.). Kraljicu neba Sofiju, oli?enje svete mudrosti, štovali su gnostici, sli?no kao idovski mistici Shekhinah. Crkva Sv. Sofije u junoj Langobardiji (osmo stolje?e) »usko je povezana s ranijim starokrš?anskim gra?evinama, a posebice s crkvom Sv. An?ela u Perugi gdje nailazimo na jedinstveni zvjezdasti tlocrt apside«. U crkvi Sv. Sofije u Carigradu postoji mozaik (10. stolje?e gdje se vidi Konstantin koji prua Carigrad Djevici u sredini te Justinijan koji prua simboli?an umanjeni prikaz (model) Sv. Sofije (gr?. Mudrost - Boja). Biskup Salamisa na Cipru Epiphanius (374./377.) napisao je Panarion (»Lije?ni?ki ormar«) ili Haereses, gdje je opisano 80 hereza (?ak 20 pretkrš?anskih). Tri gnosti?ka teksta »Codexa Askewianusa« ?ine »Spasiteljevu knjigu«, a poseban je ?etvrti tekst. Tekstovi su napisani vjerojatno u drugoj polovini tre?eg stolje?a, gdje je opisan »pad boanskog bi?a Pistis Sophia iz svijeta Svjetlosti u materiju«, a to svojim u?enicima objašnjava Isus Krist (11. godine nakon Uskrsnu?a). U spisu Pistis Sophia (»Vjera Mudrosti«; Kodeks Askew), koji je 1785. završio u Britanskom muzeju u Londonu (naziva »Knjiga o Spasitelju«), donose se »rije?i koje je izrekla Pistis Sophia«, a Isus svakog sudionika izrijekom pita za mudroljubno tuma?enje. U gnostika je 'sedam' broj Sophie (palestinski Hohma). U Ivanovu apokrifu sa svjetloš?u je izjedna?eno vrhovno i jedino boanstvo, »neizmjerna svjetlost«, »nije mu svojstveno ni vrijeme ni prostornost«, »potpunost, posvudašnjost i savršenstvo Svjetlosti«, milost je »koja daje milost, jer je neizmjerna i nero?ena svjetlost koja vje?no traje«, »mirovanje« koje »miruje u šutnji svog vje?nog sjaja«. Sli?ne dijelove tog spisa imaju otprije Hesiod (Theogonia, 116, 700) i Platon (Tim. 30 Aff), ali »vanjska sfera« beskona?nosti (Pistis) ima u sebi izgra?enu sliku o »biti svjetlosnog svijeta« (Sophia - 'Mudrost').
Sv. Silvestar I. (umro 335.) slavi se 31. prosinca, a na istoku 2. sije?nja. Papa je bio od 314. godine. Rodio se u Rimu i bijaše prvi papa koji je nosio tijaru te je uglavio nedjelju kao sveti dan u spomen na Uskrsnu?e. Napravio je 'eljeznu krunu' s ?avlom od Sv. Kria. Navodi se da je Silvestar u raspravi sa skupinom u?enih ljudi i vra?eva povratio uginulog bika u ivot i tako dokazao da je Krist bog ivih. Ponekad se prikazuje sa zmajem, jer je tijekom njegova pontifikata slomljena mo? poganstva. Milorad Medini, Kako je postao Ljetopis popa Dukljanina, Rad HAZU, knj. 273, Zagreb, 1942, str. 146, kae: »O nekom kralju Silvestru pripovidaju analisti dubrova?ki da je darovao otoke gradu«. Eduard Peri?i?, Sclavorum regnum Grgura Barskog, Ljetopis popa Dukljanina, Krš?anska sadašnjost, Zagreb, 1991, str. 178, 194, 237, bilj. 196, 282, 105, navodi: »Boleslavov sin Silvestar sklanja se pred neprijateljima ('ispred Legeca') u Dubrovnik. Majka kralja Silvestra bila je Dubrov?anka«.
U Spisima dubrova?ke kancelarije, knj. II, (Prepisao i uredio: Josip Lu?i?), Zagreb, 1984, str. 350, br. 1314, godine 1282. spominje se spor zbog me?e i jarka gdje se navodi »ecclesie sancti Georgii, cuius ecclesie est abbas clericus Petrus« (dakle, crkva Sv. ?ur?a ?iji je opat/poglavar kleri(?)k(i)/sve?eni(?)k(i) Petar).
Vinko Foreti? i Ante Marinovi?, Natpis iz XIV. stolje?a na Dupcu kod Dubrovnika, Anali HI JAZU, god. VIII-IX, Dubrovnik, 1962, str. 166-167, 175, kau da je tamošnju crkvu dao sagraditi St[i]epe [Stjepan], sin Mihajla [Mihovila] Silivestrovi?a. On se spominje i u arhivskim dokumentima Dravnog arhiva u Dubrovniku, pa dodaju da su razli?ite ina?ice tog prezimena »bez sumnje patronimi?nog podrijetla od nekog pretka Silvestra«. Dodaju da »dubrova?ki kronisti Anonim i Ranjina ubrajaju obitelj De Silvestro u popis dubrova?kih vlasteoskih obitelji i kau da potje?e iz starog Epidaura, dakle od prastanovnika Dubrovnika. Obitelj ovih Silivestrovi?a izumrla je ve? u 14. stolje?u«.
Autor ; ?IVO BAŠI? voditelj i viši kustos Pomorskog muzeja u Dubrovniku
VJESNIK online - Ponedjeljak, 26. listopada 2009 |
