|
 Svi znamo da je ritam prirode takav oduvijek, u prolje?e se ra?a, kroz ljeto ivi, u jesen umire a kroz zimu se odmara, moda tuguje, pa se priprema za novo ra?anje. Upravo taj ciklus omogu?uje na ivot, iz njega crpimo sve ono to je bitno za nae postojanje, ali ipak, kad se radi o nama ljudima, uvijek smo iznova tuni kad odu nama drage osobe. Nekako nam je teko shvatiti da, vjerojatno, i u naem ivotnom ritmu ima nekoga smisla, da i umiranje voljene osobe, kao i njeno ra?anje, ima neki dublji razlog. Tuna vijest o odlasku dragoga gospara Bruna zatekla me u Italiji i, naravno, veoma rastuila. Nikome u upi dubrova?koj ne treba objanjavati tko je bio Bruno Stane Grill, ali elim se spomenuti toga velikog umjetnika i divnoga ?ovjeka kroz jednu osobnu pri?u.
 Od ranoga djetinjstva znao sam da je tu, u naem bliskom susjedstvu, ro?en umjetnik koji ivi i radi negdje u Njema?koj. Jo sam bio dijete kad sam prvi put sreo toga markantnog ?ovjeka, uspravnoga hoda, ponosnog i prodornog pogleda. Ne sje?am se kako se to dogodilo ali istina je da je i on ?uo za jedno dijete koje ima malo talenta u crtanju i izradi malih i jednostavnih glinenih kipova. Gospar Bruno bio je ve? priznati umjetnik u dalekoj Njema?koj, a mali Nikola samo polaznik umjetni?ke sekcije osnovne kole upa dubrova?ka u klasi Stijepa An?eli?a. Ali ipak, moj mali talent i neto upornosti Brunu je bilo dovoljno da mi prui podrku i da me shvati ozbiljno. Rado je pogledao moje skromne radove, tad sam imao oko 11-12 godina, i od toga dana bio sam ?est gost u njegovoj ku?i na Me?inama, gdje sam se kasnije sprijateljio sa sinom Zvonimirom i k?eri Kikom, i s divljenjem promatrao remek djela svoga idola. Dobro se sje?am kad mi je donio neku crvenkastu smjesu iz Njema?ke od koje sam odmah napravio jednu malu bistu. ?inilo mi se nekako posebno raditi s materijalom koji dolazi iz dalekoga, meni tad potpuno nepoznatoga svijeta.
 Do tad sam koristio samo glinu s polja iza ku?e dragoga prijatelja, naalost ve? pokojnog, Marina Tur?inovi?a. Bila je to izvanredna glina, moglo se s njom lako raditi i nije pucala niti nakon vie godina.
Jedne godine smo se dogovorili, gospar Bruno i ja, da ?u napraviti kipi? a on ?e me nau?iti kako se radi odljev u gipsu. Tih godina su bile popularne Zvjezdane staze, a moj miljenik je bio Mr. Spock, te je izbor pao na njega. I tako, jedno jutro prije puno godina, kip je bio spreman, na stolu su bili svi alati i svi potrebni materijali, a ja sam nestrpljivo ?ekao moga dragog mentora. Dundo Bruno, kako sam ga tad zvao, nije kasnio i s puno strpljenja i dobre volje vodio me je kroz proces pravljenja kalupa i zatim odlijevanja u gips. To je bilo negdje po?etkom sedamdesetih godina, nije bilo interneta, mobilnih telefona, a i televizori su bili rijetkost, tako da je taj doivljaj bio neka vrsta magije za malog umjetnika iz provincije. Odljev je uspio i, kao to vidite na slici, i danas ga ljubomorno ?uvam.
 Kasnije je moj interes za umjetnost preao na fotografiju ali i tad je gospar Bruno uvijek bio na raspolaganju sa savjetom i procjenom mojih prvih radova. Fotografija me je odvela prema video stvaralatvu kojim se bavim i danas.
Moda je sad tee shvatiti zato je uloga gospara Bruna bila toliko bitna. Danas su sve informacije dostupne preko interneta, moe se stupiti u kontakt s bilo kime, lake se putuje i lake se sre?u ljudi. Prije ?etrdeset godina to nije bilo tako, za nas djecu bio je vrhunski doivljaj i kad bi otili na festu svetoga Vlaha u Grad.
Ali, bez obzira na sve to, u meni ostaje divljenje prema skromnosti i dobroj volji velikog umjetnika prema djetetu iz njegova rodnog mjesta. On mi je pokazao da se moe kad se ho?e i kad se zna. Bruno Grill tad i Fe?a ehovi? kasnije bile su osobe izuzetno bitne za moj profesionalni put i zbog toga sam im beskrajno zahvalan.
Gospar Bruno vie nije s nama i to me ?ini jako tunim, moda i zbog toga to mu nisam nikad rekao ovo to danas piem. Ipak, uvjeren sam da njegova smrt, kao i ciklusi prirode koju je tako rado promatrao i o njoj duboko razmiljao, ima smisla. Ostavio je svoje iscrpljeno i nemo?no tijelo i preao u jednu novu dimenziju postojanja u kojoj ?e njegovi ljudskost i umjetnost dose?i jo ve?e vrijednosti.
Adio dundo Bruno, hvala i dovi?enja!
Nikola Duper
Slika Bruna Grilla preuzeta sa www.wz-newsline.de
|
